Povratak stranih naftaša na venezuelska polja bit će teži nego što Trump misli

Potrebne su milijarde dolara ulaganja u obnovu zanemarene naftne infrastrukture, a kompanije su zbog loših iskustava s nacionalizacijom mnogo opreznije prema mogućnosti povratka

Šokantno zarobljavanje venezuelskog predsjednika Nicolása Madura i njegovo prebacivanje u Sjedinjene Američke Države, gdje će mu suditi zbog optužbi za trgovinu drogom, potaknulo je pitanje pravih motiva američke akcije. Dobar dio javnosti upire prstom u goleme venezuelske rezerve 'crnoga zlata', a te je spekulacije potpalio i sâm predsjednik Donald Trump. Medijima se vrlo brzo proširila njegova izjava da 'SAD preuzima venezuelsku naftnu industriju'.

Kako sada stvari stoje, ta izjava može se pripisati samo još jednomu Trumpovu bombastičnom nastupu namijenjenom održavanju imidža među njegovim simpatizerima. Maduro jest u Americi, ali venezuelski čavistički režim i dalje je na vlasti. Stoga nije jasno kako bi to SAD preuzeo venezuelsku naftu. Osim toga, lidericu tamošnje oporbe i dobitnicu Nobelove nagrade za mir Maríju Corinu Machado, prema medijskim napisima, američki predsjednik ne vidi kao novu predsjednicu.

Obećana privatizacija

Međutim, upravo je Machado vrlo otvorena prema ideji povratka stranih, ponajprije američkih, investitora u eksploataciju više od 300 milijardi barela koji leže ispod površine te države na krajnjem sjeveru Južne Amerike. U govoru videovezom na konferenciji koja se prošlog ožujka održala u Houstonu, obećala je da će nakon pada sadašnjeg režima proizvodnja nafte 'u cijelosti biti u privatnim rukama', podsjeća Financial Times.

Imovina državne kompanije Petróleos de Venezuela (PDVSA) bit će privatizirana, dodala je Machado, i investitori će biti zaštićeni novim ugovorima. K tome će dodatno jamstvo da im se neće dogoditi nova nacionalizacija biti arbitraža i nadzor Međunarodnoga monetarnog fonda i Svjetske banke nad provedbom ugovora. Međutim, jedno su želje, a drugo je stvarnost. Nakon gotovo tri desetljeća lošeg upravljanja venezuelska infrastruktura za proizvodnju nafte u iznimno je lošem stanju. Da bi se iskoristio njezin puni potencijal, potrebne su milijarde dolara ulaganja u obnovu, pokazuju grube procjene.

Proizvodnja nafte u Venezueli između 2013. i 2020. smanjena je za 75 posto te trenutačno iznosi simboličnih 135 tisuća barela na dan. Za usporedbu, 1998. iz te je države na dan dolazilo 1,4 milijuna barela. Posljedica je to nacionalizacije naftne industrije koju je početkom stoljeća proveo Hugo Chávez kako bi financirao socijalne reforme usmjerene na povećanje dostupnosti hrane, stanovanja, zdravstvene skrbi i obrazovanja. Zbog toga je vrlo brzo postao ikona globalne ljevice, ali njegove su ideje funkcionirale dok je cijena nafte bila na oko stotinu dolara za barel.

Razmjeri kolapsa

Nakon što je 2015. cijena pala na samo 30 dolara, u punom svjetlu pokazali su se nedostaci državnog upravljanja i planiranja, sljubljenoga s korupcijom. Između 2014. i 2021. venezuelski BDP pao je za 75 posto. U posljednje tri godine gospodarstvo se počelo oporavljati ojačavši više od pet posto 2024., prema podacima Svjetske banke. Životni standard 30 milijuna stanovnika posebno se pogoršao nakon izbijanja pandemije. Tako je 2021. čak 65 posto Venezuelaca živjelo ispod granice siromaštva.

Razmjeri ekonomskoga kolapsa posebno su vidljivi u hiperinflaciji. Na svom vrhuncu, 2018., godišnja stopa inflacije u Venezueli iznosila je 130 tisuća posto. U idućim je godinama rast cijena usporio – trenutačna stopa inflacije iznosi 'samo' 682 posto, tvrdi MMF. Kad se govori o stanju gospodarstva, ne treba zanemariti ni utjecaj američkih sankcija koje je 2015. uvela druga Obamina administracija, a 2017. pojačala prva Trumpova. Bidenova je administracija 2023. sankcijski pritisak za venezuelsku naftnu industriju malo ublažila signaliziravši mogući detant uoči predsjedničkih izbora održanih prije dvije godine. Međutim, nakon ozbiljnih sumnji da je Maduro pokrao izbore pritisak je opet pojačan.

U takvim okolnostima priljev stranoga kapitala u naftnu industriju bio bi itekako blagotvoran. Prodavanje nafte SAD-u umjesto sadašnjem dominantnom kupcu Kini izmijenilo bi i strukturu fiskalnih rashoda. Naime, većinom izvoza nafte u Kinu servisira se 10-ak milijardi dolara duga koje su pozajmile kineske banke, najveći pojedinačni vjerovnici Venezuele. Teška, kisela venezuelska sirova nafta dobro bi došla američkim rafinerijama, tehnološki prilagođenima za preradu takve vrste nafte. Tako bi se smanjila američka ovisnost o toj vrsti nafte koja dolazi iz Kanade.

Zanimanje Europljana

Među američkim naftnim divovima za brz povratak na venezuelska naftna polja najbolje je pozicioniran Chevron. Kompanija zapošljava tri tisuće radnika u toj državi, gdje posluje na temelju posebne dozvole. ExxonMobil i ConocoPhillips još vode pravnu bitku za nadoknadu 10 milijardi dolara vrijedne imovine oduzete u Chávezovoj nacionalizaciji. Zbog prijašnjih loših iskustava te su dvije kompanije mnogo opreznije prema mogućnosti brzog povratka u Venezuelu, barem prema službenim objavama.

Od europskih kompanija za venezuelsku naftu zasigurno bi bili zainteresirani španjolski Repsol i talijanski Eni. Te su kompanije još prije lobirale u Trumpovoj administracije za dozvolu da im se isporučeni plin u Venezueli plaća u nafti. U svakom slučaju, strani naftaši neće se vratiti preko noći. Poučeni iskustvima nacionalizacije (prva, manjeg opsega, provedena je 1976.), zasigurno će se najprije željeti uvjeriti u namjere novoga vodstva, ako oporbena garnitura uskoro uopće i dođe na vlast. Zarobljavanje predsjednika Madura u tom procesu izgleda kao tek prvi, ali i mali korak. https://lidermedia.hr/biznis-i-politika/273709/