Ulaganje nije sprint nego maraton – najskuplje je reagirati iz straha’

Vesna Tomljenović, direktorica podružnice Hrvatska – Raiffeisen Capital Managementa, o navikama ulagača, dominaciji novčanih fondova i – zašto volimo nekretnine.Industrija fondova u Hrvatskoj krenula je naopačke – prvo su se masovno nudili rizični dionički fondovi ulagačima koji su dotad držali novac na depozitima, i to na relativno plitkim regionalnim tržištima. Kad je došla kriza, padovi su bili veliki i mnogi su se opekli.

Iskustva iz tih godina i danas oblikuju ponašanje ulagača – u investiranju vrijedi stara poslovica: tko se opeče na mlijeko, puše i na jogurt. Kako se danas formiraju strategije ulaganja, zašto nemaju nijednu hrvatsku dionicu i što bi promijenila kad bi imala čarobni štapić govori predsjednica Uprave Raiffeisen Capital Managementa Vesna Tomljenović.Svijet je ušao u novu fazu neizvjesnosti – da ne kažem ludosti. Geopolitika, zlato, središnje banke, tržišta… sve se mijenja iz dana u dan. Što za vas znači kad ujutro dođete na posao, otvorite vijesti i shvatite da se opet dogodilo nešto novo?

Iskreno, nije dobro reagirati na svaku vijest. Mi ovdje lokalno upravljamo primarno novčanim tržištem i državnim obveznicama, ali kao dio Raiffeisen Capital Managementa moramo gledati širu sliku – kolege u Beču upravljaju s više od 300 fondova. I za njih vrijedi isto pravilo: fondovska industrija nije tu da reagira dnevno.

Naravno da se pozicije usklađuju, rade se strateške i taktičke alokacije, zauzima se smjer. Ali nema impulzivnih reakcija. Tržišta fluktuiraju, s tim smo ušli u ovaj posao. Volatilnost je normalna, ali na duljem horizontu cilj je isporučiti stabilne prinose. Ponekad treba reagirati, ali češće je pametnije pustiti da se “glave ohlade”.

To isto savjetujemo i klijentima. Fond nije proizvod koji se gleda svaki dan. Osobno ne gledam dnevno vrijednosti. Ako ćemo baš po “stručnim pravilima”, jednom godišnje je sasvim dovoljno revidirati pozicije i vidjeti jesu li se promijenile osobne okolnosti. Kad gledate dulje grafove, krivulje su uglavnom uzlazne – kratkoročni padovi su dio igre. Problem je kad ljudi reagiraju na prvi minus, izađu iz pozicije i realiziraju gubitak koji bi se možda kroz vrijeme anulirao.

Svi želimo da domaće tržište kapitala oživi. Prošla godina je bila dobra i treba pozdraviti inicijative koje idu u smjeru razvoja burze. No naši portfelji su već godinama usmjereni na likvidna inozemna tržišta.

Jesu li klijenti danas nervozniji?

Rekla bih da jesu. Doza opreza je zdrava, ali kod nas je averzija prema riziku visoka. Najbolji primjer je početak rata u Ukrajini 2022. U Hrvatskoj smo imali odljeve iz fondova i do 30 posto u kratkom razdoblju, dok u drugim zemljama srednje i istočne Europe to nije bilo tako izraženo. Ljudi su željeli novac “kod sebe”.

To ima veze i s našim iskustvima – od 2008., preko Agrokora, do ranijih epizoda. Industrija fondova kod nas je, po meni, krenula naopačke – prvo su se masovno nudili dionički fondovi, i to regionalni, na relativno plitkim tržištima. Kad je došla kriza, padovi su bili veliki i mnogi su se opekli. Ta sjećanja i danas postoje. Zadnjih desetak godina zato radimo drukčije – educiramo klijente, krećemo od novčanih i kratkoročnih obvezničkih fondova, postepeno gradimo razumijevanje. I dalje je većina ulaganja koncentrirana u niskorizične proizvode, uz kratke horizonte. Brzo se uđe, ali se brzo i izađe – i strategija se ne stigne realizirati. Zato stalno naglašavamo diversifikaciju i štedne planove, već od 20 eura mjesečno. Da klijent postupno upozna instrument, vidi izvještaje, razumije kako funkcionira. Dio portfelja može biti za kratkoročne potrebe, dio za dugoročni rast kroz dionice.Narodne obveznice su tu donekle pomogle – ljudi su vidjeli da osim depozita postoji i nešto drugo. Ali i dalje je najveći izazov neizvjesnost ishoda. Ljudi vole definirani prinos i rok. Zato i mi uvodimo fondove s fiksnim dospijećem, najčešće na tri godine, s jasno komuniciranim ciljem prinosa. To je psihološki lakše prihvatiti. Moramo biti strpljivi, educirati i stalno podsjećati da ulaganje nije sprint nego maraton. I da je najskuplja odluka – reagirati iz straha.

Spomenuli ste da je fokus i dalje na novčanim fondovima. Ako uzmemo ukupnu imovinu fondova u Hrvatskoj, koliki je udio u novčanim i obvezničkim fondovima?

Na razini tržišta, ako gledamo UCITS fondove u Hrvatskoj, ukupna imovina je oko četiri milijarde eura krajem prošle godine – rekla bih da je otprilike 30 posto u novčanim fondovima. Točan podatak se može provjeriti kod Hanfe, ali okvirno je to ta razina. Naše je tržište po tome dosta specifično. Novčani fondovi danas su, prema EU regulativi, strogo regulirani proizvodi – imaju zahtjevniju regulativu i upravljanje rizikom od nekih drugih vrsta fondova.

U našoj grupaciji vidim da u nekim drugim zemljama takvih fondova uopće nema, upravo zato što su operativno i regulatorno zahtjevniji. U Hrvatskoj ih, međutim, imaju gotovo sva veća društva za upravljanje. S jedne strane, to je dobro jer smo kroz njih uspjeli povećati imovinu pod upravljanjem. S druge strane, novac je jako koncentriran upravo u tim fondovima. Klijent ih najlakše prihvaća, a bankar ih najlakše ponudi. Nisu garantirani, ali strategijom uspijevamo održavati relativno stabilnu i kontinuiranu liniju prinosa, pa klijent to doživljava gotovo kao depozit.

Ukupno gledano, između 30 i 50 posto imovine kod društava za upravljanje je u novčanim fondovima. Dionički fondovi su i dalje marginalni. Iako smo prošle godine, koja je bila vrlo dobra za tržišta, vidjeli nešto veći interes za rizičnije proizvode, to je i dalje bitno manje u odnosu na novčane fondove. Mi uvijek upozoravamo da prošli prinosi nisu garancija budućih, ali psihologija je takva – kad klijent vidi dobar prinos, interes poraste. Ipak, u strukturi imovine to je još uvijek skroman pomak.Znači govorimo o otprilike kojem postotku u dioničkim fondovima?

Prema podacima iz siječnja 2026 malo više, otprilike dvadesetak posto. Ali moramo znati da su novčani fondovi novija kategorija, tako da su u kraćem periodu prikupili više imovine. Gledala sam podatke za prosinac prošle godine, na razini cijelog tržišta. Novčani fondovi su u tom mjesecu porasli za oko 15 milijuna eura, a dionički za 11 milijuna. Dakle, dionički su bili odmah iza novčanih, što zapravo i nije uobičajena situacija.

To je prije svega rezultat dobre godine i atraktivnih prinosa pa su se klijenti malo ohrabrili. Nadamo se samo da nisu ulazili baš na vrhuncu. Ali realno, to i dalje nije tipično ponašanje prosječnog ulagatelja. Prosječan ulagatelj je i dalje primarno u novčanim, eventualno kratkoročnim obvezničkim fondovima. U dioničke ulaze već malo educiraniji klijenti, oni koje možemo nazvati “pravim investitorima”.

Koliko je taj fokus na novčane fondove posljedica psihologije i averzije prema riziku, a koliko posljedica viših kamatnih stopa proteklih godina?

Ja bih rekla da je primarno riječ o averziji prema riziku. Ona je kod nas visoka, a sklonost riziku niska. To je prvo.

Drugo, dio sredstava koja su završila u novčanim fondovima dolazio je s računa u bankama, često s avista računa bez prinosa. Ljudi su vidjeli da mogu dobiti nešto više, uz relativnu likvidnost – sredstva su im dostupna, nema penalizacije kao kod oročenja. I to je definitivno pomoglo.

Kamate su nam išle na ruku jer smo na tržištu mogli isporučiti nešto viši prinos u novčanim fondovima nego što su bili depoziti. Ali istovremeno smo imali i snažan efekt narodnih obveznica. Iako se često čini da je sudjelovalo “cijelo građanstvo”, realno je riječ o nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su se rotirali iz jedne tranše u drugu. No iz banaka čujem da se osjetilo povlačenje depozita – neke su tranše obveznica u par dana prikupile iznose koje je fondovska industrija skupljala godinama.

To je dobro za razvoj tržišta kapitala. Ali mi kao fondovska industrija imamo puno strožu komunikaciju – moramo upozoravati na sve rizike. A “fond” je širok pojam, od niskorizičnih strategija s državnim obveznicama i instrumentima tržišta novca do visoko rizičnih dioničkih fondova. Ta riječ kod nas još nosi negativnu konotaciju iz prošlosti.Kakvu paletu proizvoda danas nudi Raiffeisen Capital Management?

Lokalno nudimo sve – od niskorizičnih novčanih i obvezničkih fondova do dioničkih. A unutar Raiffeisen Capital Managementa u Austriji paleta je još šira, više od 300 fondova. Zanimljivo je da se u Austriji, ali i u većini zemalja srednje i istočne Europe unutar grupe, najviše prodaju mješoviti fondovi – kombinacija dionica i obveznica, često u omjeru 50:50 ili 70:30. Kod nas je to i dalje slabije zastupljeno. I to nam je pomalo žao jer klijenti s takvim fondovima dugoročno generiraju više prinose, naravno uz odgovarajući horizont ulaganja.

Mogu li hrvatski ulagatelji ulagati u austrijske fondove?

Mogu, i to je novost koju smo donijeli ovom transformacijom. Austrijski fond mora biti registriran u Hrvatskoj – to znači da prolazi proceduru kod regulatora – i tek tada ga hrvatski građanin može kupiti. Sada, uz fondove kojima upravljamo lokalno, nudimo i registrirane austrijske fondove. Time smo zapravo proširili ponudu i omogućili domaćim ulagateljima pristup širem spektru strategija nego prije.

Od tih 300 austrijskih fondova, koliko ih je zapravo došlo u Hrvatsku?

Trenutačno imamo registriran 21 austrijski fond. No nisu svi dostupni kroz klasične poslovnice, dio je dostupan kroz digitalne kanale banke i drugih banaka iz grupacije. Dakle, okvirno možemo reći da je riječ o 20-ak fondova kroz različite distribucijske kanale.

Kad govorite o razlikama između austrijskih i hrvatskih ulagatelja – koliko je to stvar razvijenosti tržišta kapitala? Bez snažne burze i likvidnog tržišta teško je razviti i snažnu fondovsku industriju.

Dijelom se slažem, ali moram reći da mi već dugo ulažemo puno šire od hrvatske burze. Naravno da svi želimo da domaće tržište kapitala oživi. Prošla godina je bila dobra i treba pozdraviti inicijative koje idu u smjeru razvoja burze. No naši portfelji su već godinama usmjereni na likvidna inozemna tržišta – SAD, zapadnu Europu i druga velika tržišta.

To je rezultat povijesti o kojoj smo pričali. U krizama su fondovi doživjeli snažne odljeve. Kad dio ulagatelja krene povlačiti novac, fond prvo prodaje likvidnu imovinu. Ako ima i nelikvidne pozicije, ostaje problem – prodaje se po nižim cijenama i pad se dodatno produbljuje. Na plitkom tržištu to je još izraženije. Zato smo još prije desetak godina, i kao dio grupne strategije, odlučili fokus prebaciti na likvidna tržišta. Moramo biti svjesni kome prodajemo proizvode – naši su klijenti primarno klijenti banaka, dakle depozitari. To nisu profesionalni investitori koji aktivno prate tržišta i spremni su na visoku volatilnost. Njima nudimo alternativu depozitu, uz umjeren rizik.

Kad sve to uzmete u obzir, logično je da strukturiramo konzervativnije proizvode i biramo likvidne papire. Na domaćem tržištu bilo je i ‘defaultiranih’ obveznica, to je ostalo u kolektivnom sjećanju. Upravljati novcem klijenata s visokom averzijom prema riziku na nelikvidnom tržištu – to jednostavno nije održivo.

Znači vaš dionički fond nema nijednu hrvatsku dionicu?

Ne, nema. Upravo u tome je jedna od distinkcija Raiffeisen Capital Managementa – fondove gradimo prema strategiji diversifikacije i profilu ulagatelja. Na tržištu postoje fondovi koji ulažu u Hrvatsku – neki regionalni fondovi uključuju hrvatske dionice, postoje i fondovi fokusirani isključivo na Crobex. Mi nismo zatvoreni prema toj ideji, ako primijetimo veći interes ulagatelja u tom smjeru svakako možemo ići, ali naša je strategija za sada drugačija. Mi smo u grupi proizvođač proizvoda, a banka je distributer. Kad procjenjujemo potražnju, gledamo profil klijenata. Ako nema realne potražnje za rizičnijim proizvodima, nema smisla ih forsirati.

Osim toga, kroz sustav Raiffeisen Capital Managementa imamo pristup i austrijskim fondovima i širim europskim tržištima, što nam omogućuje kvalitetniju geografsku i sektorsku diversifikaciju nego što bi bila moguća oslanjanjem isključivo na lokalno tržište. Da, time smo svjesno žrtvovali dio potencijalnog prinosa u korist stabilnosti. Možda je industrija u Hrvatskoj krenula naopačke – prvo su se nudili visoko rizični proizvodi klijentima koji su do tada držali novac na depozitu. To je stvorilo nepovjerenje. Danas pokušavamo raditi suprotno – prilagoditi proizvode realnom profilu ulagatelja.

I to je, na kraju, pitanje financijske pismenosti, ali i empirijskog iskustva iz prošlosti. Ljudi pamte gubitke. A mi moramo graditi povjerenje korak po korak.

30

posto imovine pod upravljanjem je u novčanim fondovima

Primjećujete li razliku između mlađih i starijih klijenata? Jesu li mladi skloniji riziku?

Primjećujemo razlike, ali ne nužno onako kako se to stereotipno zamišlja. Mladi će sigurno prije skinuti aplikaciju, testirati digitalne kanale, isprobati ulaganje – to im je prirodno. Sve im je na mobitelu i nemaju strah od tehnologije. No realno, često još nemaju značajnija sredstva za ulaganje.

Što se sklonosti riziku tiče, rekla bih da su otvoreniji. Nemaju još iza sebe iskustva velikih tržišnih padova i životnih obveza koje traže sigurnost – kredite, djecu, mirovinu. Stariji klijenti, koji su prošli krize i znaju što se sve može dogoditi, puno su oprezniji, ponekad i hiperkonzervativni.

Ali iskreno, mislim da u Hrvatskoj općenito vlada pretjerana konzervativnost. Razumno je rasporediti sredstva u različite ‘košarice’ za različite potrebe, imati sigurnosni dio, ali isto tako izdvojiti barem dio – 10 posto, možda i više, ovisno o znanju i horizontu – za dionička ulaganja i pustiti vremenu da odradi svoje.

Gdje su danas prinosi – u Americi, Europi, regiji?

Teško je dati jednostavan odgovor. Okruženje je oprezno pozitivno – i u Europi i u SAD-u očekuje se rast prihoda kompanija. No, ako ste ulagač koji zarađuje u eurima, ulaganje u SAD nosi i valutni rizik. Neki su fondovi imali dobre prinose, ali je tečaj dolara prema euru odradio svoje i smanjio konačni rezultat. To je faktor koji klijenti često podcjenjuju.

Zato se opet vraćam na balans – mješoviti, geografski diversificirani portfelj često je razumno rješenje. U okviru Raiffeisen Capital Managementa postoje fondovi specifično fokusirani na SAD, postoje europski, postoje globalni. Sve ovisi o strategiji fonda definiranoj u prospektu. Kad je riječ o mješovitim fondovima, tu je izloženost najčešće uravnotežena između Amerike i Europe. Veća društva za upravljanje, također i Raiffesen Capital Management, imaju luksuz specijaliziranih strategija – od čistih američkih fondova do globalnih tematskih.

Koliko su fondovi izloženi tehnološkom sektoru, AI-ju i takozvanih ‘sedam veličanstvenih’? Je li to hype?

Postoje fondovi koji su vrlo snažno izloženi tehnologiji, primjerice high-tech strategije, i oni imaju visoku koncentraciju u tom sektoru. Mješoviti fondovi, naravno, imaju manju, ali prisutnu izloženost.

Je li riječ o hypeu? Svako vrijeme ima svoju dominantnu priču. Tržišta dobrim dijelom rastu na očekivanjima i narativima, od digitalizacije do umjetne inteligencije. Te priče se moraju pratiti, jer investitori traže aktualnost i potencijal rasta. No opet, ključno je balansirati. Biti dio priče, ali ne biti isključivo vezan uz jednu temu. Ulaganje znači sudjelovati u trendovima, ali kroz strukturiranu strategiju, a ne kroz impulzivne odluke.Kad dugoročno gledate u kristalnu kuglu, gdje vidite veći potencijal rasta – u Europi ili u SAD-u?

Prva reakcija mi je – Amerika, ali valuacije kompanija su već visoke. U Europi su valuacije niže, pa se teoretski može očekivati veći interes zbog povoljnijih cijena. Ali iskreno, u ovako turbulentnim vremenima jako je teško dati jednoznačan odgovor. Promjene u monetarnoj politici, očekivanja oko kamata, politički ciklusi, geopolitička događanja – sve to ima velik utjecaj. Ako dođe do spuštanja kamata, tržišta obično dobiju dodatni poticaj i u tom scenariju SAD bi mogao imati prednost.

S druge strane, uvijek postoji niz nepoznanica. Zato, ako ne govorimo o nekoj nišnoj, “zaslađivač” strategiji, dugoročno i dalje zagovaram balansirani portfelj. Strateška alokacija treba biti stabilna i razumna, a taktičke alokacije mogu pratiti priče i trendove – primjerice AI ili high-tech – kako bi se kratkoročno povećala izloženost sektorima s momentumom. No temelj mora ostati uravnotežen.

Prosječan građanin sve to sluša i pomisli – ovo je prekomplicirano, bolje da se maknem od ulaganja.

Ja bih to demistificirala. Upravo zato postoje društva za upravljanje – da profesionalno slažu te balansirane portfelje i uzimaju u obzir sve te makroekonomske i tržišne faktore. Prosječni ulagatelj ne mora znati gdje je danas dolar, hoće li Fed spustiti kamate ili kakav je odnos prinosa u Europi i Americi.

Dovoljno je da razumije osnovno, razliku između kamate i prinosa, da zna da ulaganje ima horizont i da rasporedi sredstva u više ‘košarica’: dio u novčane instrumente, dio u obveznice, dio u mješovite ili dioničke fondove. I onda pustiti vremenu da odradi svoje.

Ponekad mi se čini da s financijskom pismenošću idemo predaleko – kao da klijentu poručujemo da mora znati sve prije nego što uopće krene ulagati. To može imati kontraefekt. Ljudi kažu: “Ne razumijem sve, znači nisam dovoljno financijski pismen, neću ulagati.” I onda kupe stan jer im je to opipljivo i razumljivo. Treba imati osnovno razumijevanje, ali mora postojati i povjerenje u profesionalce.

Je li priča o regionalnoj integraciji tržišta kapitala pala u vodu?

Nadam se da nije. Integracija i smanjenje fragmentacije tržišta dio su šire europske agende, nije to lokalna ideja. EU već godinama govori o potrebi jačanja unije tržišta kapitala. Baltičke zemlje su primjer integracije, a takvi modeli bi trebali povećati likvidnost i dubinu tržišta.

Naravno, postoje nacionalne osjetljivosti – svatko čuva svoj identitet i institucije. Vidjeli smo to čak i lokalno prije dosta godina, primjerice kod povezivanja Zagrebačke i Varaždinske burze. No dugoročno gledano, smanjenje fragmentacije, pojednostavljenje prekograničnih ulaganja i veća likvidnost – to je smjer u kojem Europa ide.

Bi li ulazak Hrvatske u OECD ili status ‘emerging marketa’ nešto konkretno promijenio?

Ako bi Hrvatska postala ‘emerging market’ i bila uvrštena u relevantne indekse, to bi automatski značilo veću vidljivost i veću trgovinu određenim dionicama. To donosi likvidnost i dubinu tržišta, što je ključno. Možemo li na to utjecati? Ne u potpunosti, ali možemo puno više nego da ne radimo ništa. Strateški plan razvoja tržišta kapitala, štedno-investicijski računi, poticanje ulaganja umjesto držanja novca na a visti – sve to može povećati promet.

Također je važno relaksirati regulativu gdje je moguće – smanjiti administrativna opterećenja, pojednostaviti izlazak kompanija na burzu. Ako je sustav jednostavniji i predvidljiviji, veća je šansa da će ga tržišni sudionici koristiti. Na kraju, sve se svodi na kontinuitet. Strategija postoji, prepoznati su problemi – sada treba nekoliko godina dosljedne provedbe. Bez toga nema stvarne promjene.

Ulažu li u vaše fondove mirovinski fondovi?

Načelno da, ulažu u pojedine strategije. Bilo je razdoblja kad su bili prisutniji, pa onda manje. No realno, mirovinski fondovi danas imaju vlastite timove i dosta su fokusirani na to da sami kreiraju i upravljaju strategijama. Ulažu oni u fondove, ali to nije dominantan dio njihove alokacije.

Kontinuirano su pod povećalom javnosti i regulatora, pa vrlo racionalno gledaju troškove. Ako oni naplaćuju naknadu za upravljanje, a onda angažiraju drugog upravitelja, to se uvijek otvara kao pitanje. Zato im mi nudimo prvenstveno nišne strategije – tamo gdje pretpostavljamo da nemaju interne resurse ili gdje im takva izloženost dobro dođe radi diversifikacije.

Ako mali ulagatelj dođe i kaže: ‘”Imam određeni iznos, zašto bih ulagao u fondove, a ne u nekretnine?’ – što mu kažete?

Prvo, ne zagovaram isključivost. Nije stvar “ili-ili”. Ako netko ima dovoljno kapitala, kombinacija je uvijek razumna. Problem je kad netko sve stavi u jednu nekretninu, to je vrlo koncentrirano ulaganje. Kod nekretnina se često ne računaju svi troškovi – održavanje, prazni mjeseci, komunikacija s najmoprimcima, porezi, vrijeme koje ulažete. Svi gledaju razliku između kupovne i prodajne cijene, ali put do te prodaje zna biti dug i skup. I likvidnost je neusporediva, iz fonda do novca dolazite brzo, nekretninu ne možete unovčiti preko noći.Fondovi omogućuju disperziju po klasama imovine, geografijama i sektorima. Fleksibilniji su i prilagodljiviji. A ako vam novac zatreba, procedura je daleko jednostavnija nego kod prodaje stana. Naravno, Hrvati vole nekretnine i to se neće promijeniti. Zato je poruka uvijek ista – ne sva jaja u jednu košaricu.

Je li ESG ‘mrtav’?

Ne bih rekla. Imao je svoj hype, sad je u fazi stabilizacije. Kod hrvatskih ulagatelja ESG komponenta sama po sebi još nije presudna za odluku o ulaganju – više je “nice to have”. Ako je prinos dobar i fond ima ESG komponentu, tim bolje. Možda su mlađe generacije osjetljivije na te teme, posebno na socijalni aspekt. Vjerujem da ESG ostaje dio ponude, ali više kao integrirani pristup nego kao trend o kojem svi govore.

Kad biste imali čarobni štapić – koje biste tri promjene poželjeli?

Prvo, da ulaganje u Hrvatskoj postane financijska higijena, a ne egzotika. Da ljudi razmišljaju o investiranju kao o redovitoj brizi za budućnost. Drugo, da razvoj tržišta kapitala stvarno zaživi, ne samo kroz strategije i planove, nego kroz kontinuiranu provedbu. I treće, možda malo više prostora za jasnu i jednostavnu komunikaciju. Industrija je pod velikim regulatornim pritiskom i često iz straha kompliciramo poruke. A zapravo, kad nešto možeš objasniti jednostavno, znači da to dobro razumiješ. Fond kao proizvod namijenjen je prosječnom, razumno informiranom klijentu, da uloži, da se opusti i da ne mora svakodnevno pratiti burzu. To bi trebalo biti normalno. I voljela bih da jednog dana i kod nas to stvarno postane normalno.

Raiffeisen Capital Management nedavno integrirao nekadašnji Raiffeisen Invest u svoj europski operativni model. O kakvoj se promjeni zapravo radi?

Dakle, društvo za upravljanje Raiffeisen Grupe iz Beča osnovalo je podružnicu u Hrvatskoj i toj je podružnici pripojilo Raiffeisen Invest, društvo koje je više od 20 godina djelovalo na hrvatskom tržištu. Pravni sljednik Raiffeisen Investa danas posluje kroz hrvatsku podružnicu, koja je nastavila upravljati lokalnim fondovima osnovanima u Hrvatskoj. Na tržištu nastupamo pod brendom Raiffeisen Capital Management. Važno je naglasiti da je u toj transformaciji zadržan cijeli tim Raiffeisen Investa.

Svi kolege i dalje obavljaju svoje funkcije, primarno vezane uz fondove kojima upravljamo lokalno. No istodobno su funkcionalno integrirani u organizacijsku strukturu matičnog društva, pa sada imaju uvid i u austrijske fondove, metodologije, procese, procedure i IT rješenja koja se koriste u Austriji. To je za cijeli tim profesionalni iskorak, bez obzira na to što nisu promijenili mjesto rada. Za tržište poput našeg, koje je relativno malo i sa standardnom ponudom s obzirom na potražnju, to je zapravo prozor u šire europske prakse i upravljanje većom imovinom.

Koliko vas je u timu i jeste li fokusirani samo na hrvatsko tržište?

Trenutačno nas je 14. Primarno upravljamo fondovima registriranim u Hrvatskoj. Ovisno o funkcionalnim područjima, neki kolege već pokrivaju i fondove izvan Hrvatske odnosno one kojima upravlja austrijsko društvo za upravljanje. Ono je ujedno i svojevrsni centar kvalitete za srednju i istočnu Europu. U toj regiji postoje pojedinačna društva za upravljanje – u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Rumunjskoj, Albaniji, Slovačkoj i Češkoj. U Italiji postoji podružnica. Za sada je suradnja uglavnom na razmjeni iskustava, dok smo mi, uz kolege iz Italije, najviše usmjereni prema matičnom društvu. Formalno postoji više pravnih subjekata unutar Grupe, ali na tržištu nastupamo pod brendom Raiffeisen Capital Management. U retail segmentu prisutni smo pod imenom Raiffeisen Fondovi – tako se zove i naša web stranica.