S golemim afričkim rudnikom Kina mijenja pravila na tržištu željezne rude

Kada dosegne puni kapacitet, iz Simandoua će dolaziti sedam posto od ukupne svjetske proizvodnje željezne rude

Najmanje 23 milijarde dolara, šest izvršnih direktora, tri godine zatvora i dvojica afričkih diktatora rezime su dosadašnjeg razvoja Simandoua, najvećega rudnika željezne rude, koji je počeo raditi u utorak. Kada dosegne puni kapacitet, ozbiljno će presložiti sadašnje pozicije moći na globalnom tržištu te sirovine ključne za proizvodnju čelika.

Za vladu Gvineje, zapadnoafričke države s 15 milijuna stanovnika, Simandou je dar s neba. Siromašna država s BDP-om po stanovniku malo višim od 1700 dolara očekuje da će joj rudnik do 2040. donijeti 200 milijardi dolara investicija u ceste, škole, industrijske pogone i poljoprivredu.

Ministar rudarstva Bouna Sylla tvrdi da će se do 2040. gvinejsko gospodarstvo učetverostručiti zahvaljujući godišnjoj očekivanoj stopi rasta od gotovo 10 posto. Optimizam gvinejske vlade proizlazi iz činjenice da je razvoj rudnika ušao u finalnu fazu nakon gotovo tri desetljeća prepuna korupcijskih skandala, političke nestabilnosti obilježene s dva vojna puča, ogorčenog rivaliteta zapadnih rudarskih kompanija te kineske inženjerske sposobnosti koja je izgurala zapadne kompanije.

Apetiti bez pokrića

Simandou je 110 kilometara dugačak planinski lanac na jugozapadu Gvineje koji ispod guste džungle skriva 2,4 milijarde tona rude s visokih 65 posto udjela željeza. Smatra se najvećim ležištem željezne rude na svijetu čije iskorištavanje još nije počelo. Prava na iskorištavanje dobio je još 1997. australsko-britanski rudarski div Rio Tinto. Ta kompanija 2008. gubi pola prava koja je potezom pera tadašnji gvinejski diktator Lansana Conté predao kompaniji BSG Resources.

Ta je kompanija bila rudarski dio poslovanja konglomerata u vlasništvu Benyja Steinmetza, Izraelca koji se bavio trgovinom dijamantima. Steinmetz je samo dvije godine poslije, 2010., ta prava prodao brazilskom Valeu za dvije i pol milijarde dolara, no uskoro je postalo jasno kako mu je Conté dodijelio pola udjela. Izraelac je 2015. u Švicarskoj osuđen na pet godina zatvora zbog podmićivanja gvinejskih dužnosnika.

Među njima je bila i Contéova četvrta supruga Mamadie Touré, kojoj je Steinmetz isplatio 8,5 milijuna dolara. U drugostupanjskoj presudi kazna mu je smanjena na tri godine.

Idućih godina razvoj Simandoua praktički je stagnirao jer su Rio Tinto i Vale shvatili da eksploatacije rudnika nema bez infrastrukture kojom bi se iskopana ruda dopremala do krajnjih kupaca. Najprije je, naime, trebalo sagraditi 650 kilometara dugu željezničku prugu, a zatim i luku namjenski građenu za prihvat i utovar željezne rude. Gradnja je tekla puževim korakom sve do 2019., kad u priču ulaze Kinezi. Singapursko-kineski Winning Consortium Simandou (WCS) od Rija i Valea preuzeo je dva od četiri bloka.

Rio Tinto zadržao udio

WCS-ovi su vlasnici Baowu Steel Group, najveća svjetska čeličana, i Winning International Group, singapurski rudarski i brodarski koncern. Njegov je osnivač​ Sun Xiushun, poduzetnik rođen u Kini koji je zaslužan za to što je Gvineja postala i najveća izvoznica boksita na svijetu, sirovine za proizvodnju aluminija.

U samo nekoliko godina dovršena je sva potrebna infrastruktura, što je dijelom i zasluga sadašnjega gvinejskog čelnika, pukovnika Mamadija Doumbouye, koji je vojnim udarom 2021. preuzeo vlast. Doumbouya je zapadnjake i Kineze 'prijateljski', zaprijetivši im nacionalizacijom Simandoua, uvjerio da počnu surađivati na gradnji pruge i luke.

Danas podjela kolača izgleda ovako: dva bloka drži WCS, a druga dva bloka imaju više vlasnika. Gvinejska vlada ima 15 posto udjela, a Rio Tinto/Vale 25 posto. Ostatak udjela u sklopu zajedničke kompanije s Rio Tintom drži kineski proizvođač aluminija Chinalco. Kada dosegne puni kapacitet, iz Simandouu će dolaziti sedam posto od ukupne svjetske proizvodnje željezne rude. To će svakako pomaknuti klatno na tom tržištu na kinesku stranu s obzirom na to da već danas kineske kompanije kontroliraju osam posto svjetske proizvodnje te sirovine.

Naime, Kina kao najveći svjetski proizvođač čelika kupuje tri četvrtine rude kojom se trguje u svijetu. Prijašnjih godina morala je pristajati na cjenovni diktat četiriju najvećih svjetskih proizvođača – britanskog BHP-a, Rio Tinta, Valea i australskog Fortescuea. Budući da je globalno tržište već sada zasićeno, priljev dodatnih količina iz Simandoua vjerojatno će srušiti cijenu. S današnjih stotinu dolara po toni, u iduće dvije godine cijena željezne rude mogla bi pasti na od 70 do 80 dolara, procjenjuju analitičari.

Australci u gabuli

I bez toga dugoročne prognoze potražnje za rudom upućuju na stagnaciju s obzirom na usporavanje 20-godišnje kineske građevinske ekspanzije koja je gutala milijune tona čelika. Mogući pad cijene tako će znatno usporiti povrat dosadašnje investicije kineskih kompanija i Rio Tinta. Mali tračak nade za Simandou leži u – zelenoj tranziciji. Da bi smanjile emisije ugljikova dioksida, čeličane će sve više tražiti rudaču s visokim udjelom željeza kako bi na njezinu preradu utrošile manje energije.

Kakva god bila cijena, Simandou pod kineskom kontrolom velika je prijetnja australskom gospodarstvu, posebno Pilbari, regiji poznatoj po rudarskoj djelatnosti. U razgovoru za Financial Times ​Fortescueov osnivač Andrew ​Forrest Twiggy rekao je kako je sama činjenica da je Simandou počeo raditi – unatoč nestabilnom političkom okružju – pokazatelj kineske namjere da osigura vlastite izvore željezne rude.

– Stojimo ispred jurećega teretnog vlaka – rekao je Forrest.https://lidermedia.hr/biznis-i-politika/s-golemim-africkim-rudnikom-kina-mijenja-pravila-na-trzistu-zeljezne-rude/