Na današnji dan :Što je ostalo od Valentićeve velike privatizacije javnih poduzeća

Pune 32 godine nakon privatizacijske najave država je iz svojih ruku pustila samo ono što je mogla (HT) i ono što nije smjela (Inu)

Premijer Nikica Valentić najavio je 6. travnja 1994. veliku privatizaciju javnih poduzeća: 'Ako smo se opredijelili za tržišno gospodarstvo i poduzetništvo, moramo početi razmišljati i o privatizaciji velikih sustava.'

Penić zadužen za program privatizacije

Dodao je da država, naravno, nikome neće dopustiti većinsko vlasništvo, ali bi djelomičnom privatizacijom mogla dobiti dragocjeni svježi kapital. Valentić je to izjavio prilikom posjeta HPT-u i odmah zadužio predsjednika Fonda za privatizaciju Ivana Penića da napravi načelni program privatizacije javnog sektora. 

HPT je tek pet godina kasnije razdvojen na poštanski i telekomunikacijski dio, telekom je prodan Deutsche telekomu, kasnije je još Ina u kriminalnoj privatizaciji došla pod upravljanje MOL-a. I to je epilog cijele privatizacije državnih mahom infrastrukturnih tvrtki 

Hrvatska bez privatizacijske većine

Privatizacija strateških javnih poduzeća nikada nije propala zato što nije postojao interes investitora, nego zato što nije postojala politička arhitektura koja bi je mogla izvesti. Nijedna vlada nikada nije imala većinu voljnu dirnuti u energetiku, prometnu infrastrukturu, šume, vode, zračni i pomorski prijevoz.

Doduše, 'Karamarkova Vlada' naručila je 2016. procjenu vrijednosti 54 državnih poduzeća (među kojima su bile i sve strateške tvrtke, ali taj je plan pao zajedno s najkratkotrajnijom Vladom. 

Bez konsenzusa s opozicijom i u HDZ-u

Ni tad, ni prije, ni kasnije nije bilo konsenzusa ni s opozicijom, ali ni unutar vladajuće stranke (najčešće HDZ a): svaki put kad bi se i pojavila ideja da se ‘otvori’ HEP, HAC, Jadrolinija, CA ili ACI, u stranci bi se odmah sudarile dvije frakcije — tržišna, koja je tvrdila da javna poduzeća treba staviti u tržišni okvir, i politička, koja je znala da bi se time izgubile poluge moći, kadroviranja i usmjeravanja investicija.

Privatizacija kao pitanje moći

Prevelik novac bio je u igri: šume, vode, energija i promet stvaraju milijarde kroz nabave, koncesije i investicije, pa je svaka ideja o privatizaciji u startu imala premalo prijatelja, a previše protivnika. 

Istina je i da mnoge ove djelatnosti po definiciji ne moraju biti javne: nautičari ne trebaju državnu marinu, zračni prijevoz može biti privatni, isto vrijedi i za pomorski prijevoz i brojna komunalna područja. Ali privatizacija u Hrvatskoj nikada nije bila tržišno pitanje — bila je pitanje moći.

Tko zna zašto je to dobro

Zato je danas, 32  godine nakon prve ozbiljne najave, bilanca jednostavna: država je privatizirala samo ono što je mogla (HT), prodala ono što nije smjela (Ina), a sve ostalo zadržala. 

No, tko zna zašto je to dobro. Privatizacijom strateških poduzeća možda bismo ostali bez ključnih infrastrukturnih poluga kao što smo ostali bez niza 'običnih', proizvodnih firmi, koje su nakon privatizacije tjerane u stečaj samo da bi se pošto-poto unovčile nekretnine.

U nastavku donosimo podsjetnik na privatizacijske pokušaje.

Kako ni(su) privatizirana javna poduzeća.

• HPT 

razdvojen 1999. na Hrvatsku poštu i Hrvatski telekom. Hrvatska pošta ostaje 100 posto državna.

• HT

Država 1999. prodaje Deutsche telekomu 35 posto za 850 milijuna dolara, a 2001. dodatnih 16 posto za 500 milijuna eura – DT stječe većinsko vlasništvo (51 posto). Građani su kroz javnu ponudu 2007. stekli 25 posto vlasništva, a DT je nakon toga povećao svoj udjel na današnjih 54,56 posto.

• Ina

MOL 2003. kupuje od države 25 posto + 1 dionicu, a 2008. dodatnih 22,15 posto i postaje najveći dioničar sa 49,08 posto vlasništva. Država ostaje na 44,84 posto i 2009. predaje MOL-u kompletna upravljačka prava. Sud je kasnije pravomoćno osudio tadašnjeg premijera Sanadera na šest godina zatvora jer je primio mito za tu odluku

• HEP 

Privatizacija se stidljivo spominjala tek u nekoliko navrata. Najozbiljniji je bila kombinacija iz 2017. prema kojoj bi država dala u IPO 25 posto vlasništva u HEP-u, da bi tim novcem isplatila vlasnički udjel MOL-a u Ini. Ništa od toga nije realizirano, a najava djelomične privatizacije HEP-a ubrzo je odlučno demantirana. 

• Hrvatske šume 

Nikad se nije ozbiljno razmišljalo o privatizaciji pod egidom šuma kao državnog dobra. S druge strane, to je previše lukrativni biznis, kojeg vlast želi zadržati pod kontrolom. Nije slučajno što su sva trojica predsjednika uprava od 2012. do 2025. otišla s tih funkcija nakon velikih afera.

• Hrvatske vode 

Nikad nije bilo ozbiljnoga razgovora o privatizaciji. Međutim, provođena je 'zaobilazna privatizacija' – kroz tvrtke koje su koncesionari pojedinih izvora pitke vode, i kroz privatizaciju vodoprivrednih društava.

• Hrvatske željeznice

Razdvojene su na tri društva (putnički, teretni, infrastruktura), ali bez privatizacije. Tražio se partner za HŽ Cargo — neuspješno, a stidljivo se spominjala i mogućnost privatizacije putničkog prijevoza. Sad se ponovo priča o spajanju Putničkog prijevoza, Infrastrukture i Carga. 

• Hrvatske autoceste

Najozbiljniji pokušaj davanja autocesta u koncesiju 2014. je spriječila građanska inicijativa 'Ne damo naše autoceste'. Prikupila je 530 tisuća potpisa za referendum protiv monetizacije, odnosno privatizacije. Referendum je sudski zabranjen, ali privatizacija HAC-a postala je politički mrtva tema.

• Hrvatske ceste

Investicijsko poduzeće, zaduženo za gradnju i planiranje nikad nije bio predmet ozbiljnijih razgovora o privatizaciji.

• Janaf

Razmatrani su različiti modeli, od prodaje dijela dionica do javne ponude, kako bi se povećala efikasnost i osigurala sredstva za investicije. Međutim, nakon potresa na energetskom tržištu nakon 2022. Janaf je strateški značajniji za državu nego ikad, i sigurno neće u privatizaciju.

• Croatia Airlines

Redovito u potrazi za strateškim partnerom koji nikad nije pronađen. Tvrtka bi bez države bila insolventna, i opstaje uz pomoć države.  

• Jadrolinija

Najozbiljniji prijedlog privatizacije je studija naručena 2005. od Ekonomskog fakulteta prema kojoj bi država zadržala kontrolni paket (25 posto + jedna dionica), a u IPO bi išlo 50 posto udjela. Priča je brzo zamrla. U međuvremenu je pomorski prijevoz liberaliziran, ali je Jadrolinija ostala dominantan prijevoznik, iako opterećen nizom afera

• ACI Club

Najveći sustav marina potencijalno je najprivlačniji investitorima. Privatizacija je najavljivana bar triput. Spominjali su se 2014. navodni tajni pregovori s turskim investitorima, ali je premijer Milanović odgovorio da privatizacija i dokapitalizacija neće proći bez potpunog nadzora javnosti. ACI je i dalje državni.https://lidermedia.hr/biznis-i-politika/sto-je-ostalo-od-valenticeve-velike-privatizacije-javnih-poduzeca/